Evo potresne istinite priče ispričane našem članu Tima „Sloboda Novom“, s početka 1993. godine, o ratnim zločinima i zločincima na području općine Bosanski Novi

Sjećanja: Kako je nana Bejza Ekić spasila sina od užasnog pokolja što su ga četnici izveli nad svim muškarcima koje su zatekli u bosanskonovskim zaseocima Ekići i Alići

MAJČIN ZAGRLJAJ JAČI OD SMRTI

HAGEN (NJEMAČKA) - 16. april 1993.god. – U centru Hagena, njemačkog gradića najmnogoljdskije pokrajine NRW, u zgradi nekadašnjeg staračkog doma, smještene su bosanskohercegovačke izbjeglice i prognanici. U sobici na drugom katu dvije udovice: nana Bejza Ekić i Tanija Mujagić. Njihovi su muževi na najsvirepiji način izgubili glave u pokolju što su ga izveli četnici, te krvoločne životinje, u zaseocima Ekići i Alići, opština Bosanski Novi. Te kobne 22. junske noći godine 1992. poubijani su svi muškarci koji su se zatekli u dva zaseoka sela Maslovare. Njih 27 svirepo su mučeni od svojih dojučerašnjih komšija. Čak su morali sami sebi iskopati dvije grobnice koje su zatrpane buldožderom. Jedino muško čeljade, koje zlokobne noći nije preklano četničkom kamom i(li) pokošeno rafalskim pucnjevima, jeste tada šesnaestogodišnji Aid Ekić, sin Bejze.

Tog dana jutro je osvanulo sunčano i toplo. Naokolo potpuna tišina. Neka mukla i nemila atmosfera. Mrtvilo. Napetost je lebdila u zraku. Nije se čuo ni ezan s blagajske džamije. Nesreća se naslućivala. Nešto gluho. I pritajeno. S prvim mrakom ušunjavala se nesigurnost. Nestabilnost. Strah. Bejza je tiho učila, često ponavljajući: - Dragi Allahu sačuvaj nas svakog zla i belaja. A onda je čula nekakvu buku i galamu. Glasovi su postajali sve snažniji. Ostala je prikovana uz sećiju. Bez daha. - Pred sam zalazak sunca, oko 19,30 sati, u selo je upala poveća grupa do zuba naoružanih (ne)ljudi u maskirnim uniformama. Poznavali smo mnoge, čak smo prije ovog zla bili dobri prijatelji i komšije. Vraćali su se sa sahrane nekog srpskog ratnika Odžića. Počeli su gromoglasno vikati.Iistjerivati iz kuća. Krenuli smo pješice, mada su dvojica mladića kazali da potjeramo i traktore. Niže kuće Mehe Alića, pokraj vlaškog groblja, odvojili su muškarce od žena i djece. U grupi muškaraca bili su mi sin i muž. Ne razmišljajući šta će biti sa mnom, klečeći i puzeći, da me zlotvori ne vide, došla sam do sina, zgrabila ga za ruku i povela među žene i djecu. Moj Aid, drago dijete moje (plače).., iskolutio okice, blijed k˝o kreč, samo me gleda. Zanijemio od straha. Povukla sam ga ka zemlji. Kleknuo je, a potom puzeći išao za mnom. Da su mi kojim slučajem i ruke sijekli ne bi mi mogli istrgnuti dječiju rukicu. Čim smo stigli do traktora prekrili smo ga dekom i sjeli na njega. Tako je moj Aid, jedini od svih muškaraca, ostao u životu – kaše nana Bejza Alić.

Te stravične noći krv je škropila na sve strane, a u dvije rake koje su sami iskopali, zatrpani su: Jusuf Ekić, osamdesetogodišnji starac, Bejzin muž Sejfo Ekić i njegov najstariji i najmlađi sin Mustafa i Ismet, Midhad (Hasana) Ekić, Asim Klehić, Ramo ramadan i njegovi sinovi Fadil i Izet, Hasan (Derviša) Ekić i sinovi Kasim, zvani šefko i Samid, Meho Zdionica, Muharem (Munirov) Ekić i brat Bakir, Džemal Alić, zvani Stolar, njegov sin Mensur i unukEnko, koji je kod svog dide došao iz Blagaja, Jusuf Alić, Hajrudin (Omera) Alić i brat Elvir, te Salih Dedić i njegov sin Hajro. U zadnjem hropcu čule su se lijepe riječi šehadeta. Učili su dok su u mukama umirali.

Prema pričama očevidaca, dojučerašnje komšije postale su okrutne zvijeri, krvnici, ubice, pljačkaši: Odžići, Baltići, Bibići, Kantar, Kukavica, Plavšići, Goronje, Denkovići, Stupari, Umičevići i drugi, prije nego su se umorili, a potom poubijali nevine civile, natjecali su se u beskrupuloznosti. Tako su Samida Ekića natjerali da pije krv svoga zaklanog oca Hasana. Džemalu Aliću, zvanom Stolar, odsjekli su spolni organ i prikovali ga za vrata njegove stolarske radionice.

- Kada su nas odvojili od muškaraca, potrpali su nas u dva traktora, koje su vozili Samid (Hasana) Ekić i Ismet (Sejfe) Ekić, prema bosanskonovskom naselju Urije. Nadomak Urija, iza živice, iskočio je Milan (Sime) Kantar s još dvojicom četnika, koje nisam poznavala i rekao da se zaustave traktori. Tražio je od nas da mu predamo sve vrijedne stvari i novac. Morali smo to učiniti jer su prijetili da će ubiti svakog onog u kojeg nađu bilo šta vrijedno. Ja sam im predala četiri zlatna prstena, burmu, ogrlicu, minđuše i 7 milijardi srpskih dinara. Međutim, neke su žene pobacali zlato i novac prema rijeci Sani, a da to zlotvori nisu primjetili – priča Tanija Mujagić, supruga ubijenog Asima Klehića, koja je u istoj sobi s Bejzom Ekić.

Iako nanu Bejzu poštuju i paze prognanici i izbjeglice u Hagenu, često je zovu na kahvu, njena duša je neprekidno u Bosni i rodnom kraju. Kako reče – željela bih i na ugarke svoje kuće doći, nego u tuđini živjeti u svili i kadifi -.

P.S. Saznadosmo da se Bejza Ekić već odavno s ovog dunjalučkog života na ahiret preselila. Neka joj dragi Allah dž.š. podari lijepe dženetske perivoje!

Bez i zehre DUŠE BOŠNJAČKE

Na autobusnoj stanici pet dana bez vode i hrane. U Bosanskom Novom ostali tada samo oni kojima je je Bosanski Novi sve što imaju i po cijeni glave!

-BOSANSKI NOVI – U novijoj historiji grada na utoku Sane u Unu ostat če zapisana tri datuma. Prvi, 24. maj 1992. godine kada je bez ikakvog povoda protjerano sa svojih ognjišta cjelokupno bošnjačko stanovništvo doline Japre u kojem je pri tome, bez krivice, zvjerski je ubijeno 157 osoba. Nakon dva mjeseca, tačnije 23-ćeg julskog dana, s bosanskonovske općine protjerani su gotovo svi nesrbi. Uz blagolsov i pratnju tadašnjeg UNPROFOR-a, UNHCR-a i Međunarodnog crvenog križa iz voljenog grada, u konvoju nakrcanom suzama i tugom, izašlo je do Karlovca, preko 12 hiljada Novljana.

Nekada krajiški ljepotan postao je posrbljena i poseljačena palanka bez i zehre duše bošnjačke. Haman potpuno etnički čist grad. Treće umiranje Bosanski Novi doživio je početkom oktobra 1995. godine, pred potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Tada su grad morali napustiti i preostali Bošnjaci. Oni, kojima je Bosna bila vrednija od glave. Teško bolesni, ubjeđeni da je rat blizu kraja, ubjeđeni da im dojučerašnje komšije neće nažao ništa učiniti. Dan kad su četnici komšije zvjerski sa metkom u glavu ubili mog Dida ( Maminog oca).

Nezadovoljni razvojem događaja na ratištu i uspjesima Armije BiH, Arkanovi krvoloci 24. septembra 1995. godine sve preostalo bošnjčako stanovništvo stjerali su na autobusnu stanicu gdje su ih zadržali, bez vode i hrane, punih pet dana. Plač novorođenčadi, gubljenje svijesti bolesnih i iznemoglih žena i staraca nisu mogli raznježiti kamena srca zločinaca-stražara. U međuvremenu, oni koji nisu pronađeni u prvom naletu i zbijeni u čekaonicu autobusne stanice, ostanak u kućama platili su životima. Na svirep i zvjerski način, kako to priliči tim hijenama, mučeni i ubijeni su (pored moga dida,) bračni par Safić - Izeta i Hilmija, te njihova kćerka Tahira, mati i kćerka Velida i Senija Alagić, Rasim Nukić, Iksa Kadić i njen dvanaestogodišnji sin, Esad Badić, nana iz zaseoka Ekići i Srpkinja Mara Pantelić.

Nakon pet paklenih dana ženu, djecu i starce prebacuju na Urije (naselje Bosanskog Novog), gdje u jednoj kući boravi i po 50 osoba, dok muškarce odvode u nepoznatom pravcu. Preko Borja izgladnjele, iscrpljene, bolesne i nemoćne. Novljane dovoze do nabujale riječice Blatnice kod Teslića. Gore nego stoku „beli orlovi“ nagone ih u zajaženu rječicu. Prije toga oduzimaju im sve što su uzase imali. Čak i četvera invalidska kolica otimaju od nepokretnih osoba. Plač, jauci, bol. Pobješnjela rječica odnosi sa sobom i četiri života (i život moga drugog dida Očevog oca koji je u osamdesetim došao na slobodnu teritoriju, ali zbog hladne vode Blatnice, godina i jake prehlade umire u Bihaćkoj bolnici nakon kratkog vremena). Stigavši, na drugu obalu krenuli su prema slobodi.. Išli su naprijed bez obzira na sve muke što su ih sa sobom nosili. Prepješačili su 13 kilometara. A onda ugledali vojnike s maskirnim unformama na kojima su blistali, jače od dijamanata – zlatni ljiljani. Suze su same tekle. Suze radosnice. Okrenuli su se, kao da polažu zakletvu, prema tamo odakle su došli. Allahimanet, bijedo i poniženje. Allahimanet, voljeni grade. Vratićemo ti se sigurno – bile su posljednje riječi preko 850 Novljana, moga Dida i moje Majke koju je on na svojim leđima prenio preko rijeke i doveo na slobodnu teritoriju.

Ozloglašeni ratni zločinac, Milanko Vujanović, osoba bez imalo morala i sažaljenja prema svojim zlodjelima. Svoj bezobrazluk i ponižavanje pokazao je zadnji put 1999 kad je Esi Blagajčeviću za informaciju da sazna gdje mu je otac ukopan uzeo 3,000 KM. Eso navodi da mu je Vujanović opisao put kako da dođe do jedne uvale gdje je bila deponija smeća, i gdje su ga čekali Vujanović i još jedan nepoznat čovjek sa pivama u rukama.

Oni su mu pokazali gdje da kopa a oni su sjeli i ispijali pivo. Na vrhu je bila crknuta krava a ispod nje raznog smeća, poslije par sati kopanja nalazi dva tjela, tjelo svoga oca i svog rođaka Besima Berberovića. Da bi jeza bila još veća kroz njegove uši je prolazio smjeh monstruma Vujanovića koji ga je upitao da mu da još novca jer se radi o dva tjela, našto je Eso odbio, stavio tjela u plastične vreće i odvezao u Bihać i predao ih Kantonalnom MUP-u. Poslije toga dao je izjavu i inspektoru iz bosanskonovske policije, da bi tad usljedilo hapšenje tog monstruma.

BANJA LUKA -09.03.2006- Sudsko vijeće Okružnog suda u Banjoj Luci osudilo je Milanka Vujanovića (48) na 20 godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u oktobru 1992. godine u općini Bosanski Novi.

Danijela Milovanović, predsjednik Sudskog vijeća, istakla je kako je tokom suđenja dokazano da je Vujanović 1992. godine u mjestu Blagaj Rijeka kod Bosanskog Novog ubio pet civila Bošnjaka i to na način koji je naveden u optužnici.

Vijeće je tako prihvatilo navode optužnice kojom se Vujanović teretio da je 19. oktobra 1992. godine sa još dva nepoznata lica došao prvo pred kuću Aziza Huzejrovića, te ispucavši nekoliko rafala po kući ušao u nju sa čarapom na glavi, izveo Huzejrovića i ubio ga.

Nakon ovoga, Vujanović je sa "dva nepoznata lica" otišao i do kuće Envera Huzejrovića i ubio ga s više hitaca.

Dan kasnije, 20. oktobra 1992. godine, u popodnevnim časovima Vujanović je s "dva nepoznata lica" došao i pred kuću Kasima Halilovića. Provalivši ulazna vrata Vujanović je ušao u kuću i iz nje izveo Safetu Memić i Minu Halilović.

"Dok su ih druga dva lica udarala noževima po leđima, Vujanović je Memićevu i Halilovićevu zavezao žicom, polio benzinom i zapalio", navodilo se u optužnici.

Vujanović se zatim vratio u kuću i iz nje izveo i Arifa Memića, koga je ubio nanijevši mu višestruke povrede u predjelu glave, kičme, ruku, trbuha i grudi, a zatim je zapalio kuću.

"S obzirom na to da je Vujanović znao da se radi o licima koja su bila nesrpske nacionalnosti, a uz to i civili, Sudsko vijeće ga je osudilo na maksimalnu kaznu zatvora", kazala je Milovanovićeva.

Vujanović je po naređenju Suda odmah sproveden na izdržavanje dvadesetogodišnje kazne.

Zaštićeni svjedok koji se vodi pod oznakom 044 kazao je da je granatiranje i paljenje bošnjačkih kuća, zatim zarobljavanje i pljačkanje civila, od kojih su neki i ubijeni, te njihovo kasnije prebacivanje na fudbalski stadion u Bosanskom Novom trajalo punih šest sedmica. Granatiranje i rušenje bošnjačkih sela, među kojima je bilo i selo svjedoka Suhača, trajalo je punih sedam dana, bez obzira što su mještani prethodno predali oružje koje su posjedovali. Zatim su srpski vojnici u vozilima JNA došli i naredili stanovništvu da napusti kuće.

Prema njegovom svjedočenju, progon je smišljen, planiran i pripremljen znatno ranije. Početkom marta iz svog sela Suhača vidio je kako u susjedno srpsko selo Jošava slijeće vojni helikopter. Petnaestak minuta kasnije dva automobila puna oružja prošla su pored njega iz pravca gdje je sletio helikopter.

Oko 8.000 Bošnjaka iz doline rijeke Japra skupljeno je u selu Blagaj gdje su opljačkani. Svjedok je bio očevidac tri ubojstva koje su počinili vojnici sa crvenim beretkama.

Sedamsto muškaraca koji su bili mjesec ipo zatočeni na fudbalskom stadionu u Bosanskom Novom držani su u nehumanim uvjetima i bez dovoljno hrane. Svjedok je ispričao i kako je pripadnik crvenih beretki jednog dana prozvao 18 zatočenika, koji su bili lokalni lideri Stranke demokratske akcije ili imućni poduzetnici. Ovi ljudi su odvedeni u nepoznatom pravcu, a kasnije su samo dvojica od njih viđena živa.

Prije nego što su prebačeni u Hrvatsku, zatočenici su morali potpisati da svu svoju imovinu ostavljaju “srpskoj opštini Bosanski Novi”. Tužilac je u dokazni materijal uveo dokumenta srpskih opštinskih vlasti u Bosanskom Novom o takozvanom "dobrovoljnom preseljavanju" oko 5.600 Bošnjaka iz doline Japre.

Momčilo Krajišnik je optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti nad nesrpskim stanovnicima BiH. Prema optužnici, Krajišnik je bio jedan od učesnika u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo trajno i nasilno uklanjanje nesrpskog stanovništva sa velikih dijelova teritorije BiH, koji bi zatim bili uključeni u novu srpsku državu. Poslije Brčkog, Bratunca, Bosanskog Novog i Bosanskog Petrovca, Sanski Most je peta opština o kojoj optužba izvodi dokaze. Optužnica protiv Momčila Krajišnika navodi 37 opština u kojima su progoni nesrpskog stanovništva imali sistematski i rasprostranjen karakter.

Da vas posjetimo,Momčilo Krajišnik uhapšen je prije šest godina, a suđenje mu je počelo 3. februara 2004. godine. Optužen je na osnovi individualne krivične odgovornosti i zapovjedne krivične odgovornosti u dvije tačke - za genocid i saučesništvo u genocidu, a u pet tačaka za zločine protiv čovječnosti.

Ovo vam je priča, koja se odnosi na period rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Dva brata Zgonjanina, iz Blagaja, Drago koji se za hljebom odselio u Sisak, i tamo se zaposlio u tadašnjem SUP-u. A drugi brat, Nikica, ostao je u Blagaju.

Sve počinje sa ratom u Hrvatskoj. Zahvalan toj državi koja biva napadnuta od strane četničke armade i JNA, Drago se odaziva pozivu za odbranu svoje države, u to vrijeme međunarodno priznate, nezavisne države Hrvatske. Oblači uniformu Hrvatske vojske i malo zatim postaje komandir jedne od Hrvatskih postrojbi na opštini grada Siska.

Drugi brat Nikica, odmah na samom početku rata, u maju 1992, prema navodima stanovnika Blagaja učestvuje u javnoj egzikuciji dviju blagajskih žena pedesetih godina svoje mladosti. On i njegov prijatelj znan kao Krezo, su prvo ih zavezali za banderu i još žive zapalili. Krezo je osuđen na 20 godina zatvora, dok Nikica i dalje živi u Dolini Japre, slobodno se krećući kao da se ništa nije dogodilo.

Po izlasku našeg protjeranog naroda iz Doline Japre,na Hrvatsku slobodnu teritoriju, Drago ih susreće i ispituje što se sve događalo i da li iko zna išta o njegovom bratu Nikici. Po saznanju ove priče, iako hrabar i odvažan njegove oči su bile natopljene suzama. Kako smo čuli Drago umire mlad u 55 godini života kažu od bola, tuge i sramote koju mu je nanio njegov brat Nikica, za kojim je podignuta optužnica za ova zlodjela. Pred nama je da vidimo da li još uvjek ima pravde, dok on ostaje nevin sve dok se nedokaže na sudu da je kriv.