Mustafa Spahić "Mujki" rođen 1950 u naselju Puhovac općina Zenica. Pored književnih djela je i srednjoškolski profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi na predmetima historija islama i sociologija.

Kao što je križarsko-inkvizitorska Evropa u periodu od nepuna dva stoljeća (1099-1291) vodila deset križarsko-pljačkaskih ratova protiv svijeta, islama i muslimana, tako se nad muslimanima bivše YU vrši,deseti genocid.

PRVI GENOCID

Nad muslimanima događa se 584 godine poslje prvog križarskog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo, kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličanstvo. Spiritus movens i osnovni agens svih ovih akcija bila je Crkva. Ona se pri tome vodila crkvenim dogmama extra ecclesiam nulla sallus - izvan Crkve nema spasenja i spasenje je samo unutar nje, i extra ecclesiam nullus propheta- izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom.

To je crkveno-religijsko opravdanje križarskih ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekršćanima. Kao i dva stoljeća ranije u Španiji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi na tlu Mađarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo šesnaest godina kršćanske vlasti (1683. - 1699.) nije mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga sto šezdeset godina, od 1526. do 1683. godine, dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirali i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih zemalja, u ime religije i ljubavi, do kraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko načelo cuius regio eius religio - čija država njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne Bog.

O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevački arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino podsjećaju različiti toponimi i prezimena (Hadzići, prezime Hodžić). Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austrija, a da su zrtve bili muslimani Bošnjaci.

DRUGI GENOCID

Nad muslimanima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana "israga poturica", kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području "Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolička već pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svedočanstva: prvo, "istraga peturica", ustvari genocid nad muslimanima se događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg hrišćanskog praznika, i drugo, taj događaj, "istraga poturica" je opjevao vladika - najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u Gorskom vijencu. On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želje za pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče riječima "'odža riže na Cetinju" i tvdnjom o isključivosti izmđu lune (mjeseca, op. F.V.) i krsta.

TREĆI GENOCID

Nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz naroda" događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Naime, od samog početka 19. stoljeća Srbija i Crna Gora su ekstreminacijom, progonom i ubistvima muslimana, željele stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu na muslimane konstantne i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeća. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima njoj se pridruzuju historičari i političari, naravno uz pjesnike poput Njegoša.

ČETVRTI GENOCID

Nad muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hati-š-Š erifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih se podižu dva nova naselja - Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac i Orašje.

PETI GENOCID

Nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, događa se na tlu Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svi tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkos činjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog kongresa, obavezala da će poštivati slobodu vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i nanijelo joj veliku štetu, ipak je mržnja prema muslimanima bila veće i jaća od svake koristi i interesa. U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, kao što se, prije nepuna dva stoljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva različita dušmanina, sa potpuno istim posljedicama događaju se u različitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina.

ŠESTI GENOCID

Nad muslimanima posljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u početku svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali u toku okupacije, počeli iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada još uvijk bila Turska vlast. Tako dolazi do depopulacije i radikalnog smanjenja muslimaske populacije u ukupnom stanovnistvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su činili skoro 39% populacije Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovništvu 1910. godine opao na svega 32%.

SEDMI GENOCID

Nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad muslimanima Balkana, a prvi nad muslimanima Sandžaka, zato što nije postojala vlast koja bi ih zaštitila.

OSMI GENOCID

Nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili složeni posebno muslimanima Sandžaka i istočne Hercegovine. Tako je u selu Šahovići, u Bjelopoljskom srezu u Sandžaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca.

DEVETI GENOCID

Nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili 8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od četničkog, komšijskog, noža što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo očekivali da koljači i zlikovci kažu: "mi ćemo vam oprostiti što vas koljemo i ubuduće ćemo vam se smilovati." To se nije nikada dogodilo i to je bila naša najveća iluzija, zabluda i samoobmana.

DESETI GENOCID

DESETI, najokrutniji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo čemu je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je, suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. On je najavljen pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na očigled cijelog svijeta pod pokroviteljstvom Ujedinjeni Naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS) pod štafetnom palicom Evropske Zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki način, učestvuje Srbija, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednički činile genocid nad muslimanima. Međutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome, desetom genocidu, po prvi puta, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima bore i suprostavljaju četnicima i ustašama, dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i uvažavaju.

Apel za javnost povodom petnaestogodišnjice stradanja nesrpskog stanovništva iz općine Bosanski Novi. „Tim-Sloboda Bosanskom Novom“

Već je prošlo punih 15 godina, a mi Novljani, razasuti u 135 zemalja širom svijeta još uvijek nismo u mogućnosti da živimo u našoj domovini, u našem voljenom gradu, u selima i zaseocima naše općine, našim vlastitim kućama i stanovima...

Naša prognanička sudbina, naša želja za povratkom, toplina rodnog ognjišta s kojeg smo morali ne svojom voljom otići, sudbina da se skupimo na ovom sastanku i upitamo kako bismo došli do odgovora: kada će se stvoriti normalni uslovi za siguran i održiv povratak? Ovo glavno pitanje i još mnoga druga želimo postaviti svim relevantnim organizacijama, institucijama i vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i medjunarodnoj zajednici. Želimo također neprekidno širiti istinu o tragediji našeg naroda, o našim šehidima, o njihovim porodicama...

Vama je znano, ali ponavljamo da se upamti i nezaboravi, da je grad na dvije ljepotice među rijekama - Uni i Sani, umirao tri puta. Prvo su 24. maja 1992. godine bez ikakvog povoda protjerani sa svojih ognjišta svi Bošnjaci doline Japre. Njih oko 8.000. Tom prilikom bez krivice zvjerski je ubijeno 157 osoba a ostali muškarci zatvoreni u prvi koncentracioni logor na travnjaku stadiona nogometnog kluba "Sloboda".

Gotovo mjesec dana kasnije, 23. jula iste godine, u jednom danu, protjerani su gotovo svi nesrbi. Preko 12 hiljada Novljana pod okriljem UNPROFOR-a, UNHCR-a i Međunarodnog crvenog križa, u konvoju krcatom suzama i tugom, izašao je do Karlovca, a potom su sistematski razasuti širom svijeta, ponajviše u Njemačku.

Treće umiranje Bosanski Novi doživio je početkom oktobra 1995. godine, pred potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, kada su grad morali napustiti i preostali Bošnjaci, tako da je od tada Bosanski Novi postao etnički čist grad. Naravno, zaprljan neljudima, kriminalcima, ratnim zločincima, bradatim spodobama...

Da bi smo povezali ove događaje, vratimo se priči s početka ovog teksta. Pravi pakao za Bošnjake i Hrvate u našoj općini počeo je u proljeće 1992. godine. No, Srbi su se dobrano pripremili, za ono što će nam se zbivati, na ratištima po Baniji i drugim dijelovima Hrvatske. Zatim, proglašavaju vojsku srpskom, što i jeste bila, uz epitet četnička i zločinačka, zauzimaju sve položaje u gradu i selima: općinu, MUP, poštu, ambulante, bolnicu, škole, firme... Za ulijevanje straha i pokazivanje sile ubijaju, za primjer, Đuru Umičevića, općinskog načelnika MUP-a, zato što nije odgovarao politici SDS-a. Uporedo s tim srpski mladići iz naše općine poslije ratovanja po Hrvatskoj, čine zlodjela i ruše susjedne gradove Prijedor i Bosansku Krupu.

U propagandi prednjači Radio Bosanski Novi, koji je odmah na početku dobio pridjevski predznak Srpski. Bošnjaci i Hrvati dobivaju otkaze u preduzećima, ustanovama i institucijama, izbacuju se iz stanova i kuća, hapse, zlostavljaju, muče, siluju, ubijaju... Hotel „Una“ i Vatrogasni dom postaju objekti smrti, a nogometni stadion Mlakve prvi otkriveni koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini.

Novljani pamte mnoge datume, posebno 11. maj 92 kada su bez ikakvog razloga, s izlikom da traže oružje, granatirali isključivo bošnjačka naselja Prekosanje i Urije. I druge džamije po selima i naseljima dizane su u zrak eksplozivom i zoljama, dok su prije toga bile obavezno opljačkane i zapaljene. Uništeno ih je 11. Uništena su i sva bošnjačka sela u dolini Japre: Blagaj Rijeka i Blagaj Japra, Maslovare, Suhača, Hozići, Donji i Gornji Agići... Uz nezapamćeno svirep zločin 22. juna 92 – masakrirano 27 muškaraca u zaseoku Alići, za koji se znaju počinioci. Te noći i sutradan, što nije porušeno ili progutao plamen opljačkali su srpski ratnici.

Još gori scenario desio se prvi na drugi juni. Sve što je nosilo predznak muslimansko srušeno je ili spaljeno. Tako su između ostalog porušene i četiri bosanskonovske džamije, između kojih su Gradska i Vidorijska imale raritetne vrijednosti kulturne baštine. I dok je te prvojunske noći Bosanski Novi nestajao u plamenu, samo tri kilometra dalje, u susjednom Dvoru na Uni, sve su to mirno promatrali pripadnici danskog vojnog kontigenta UNPROFOR-a koji su imali zadatak da, gle čuda, „čuvaju mir“.

U zločinima kakve svijet nije zabilježio od II svjetskog rata, srpski pirati i zlotvori sa snajperom ubijaju Hamdiju Ekića, nekadašnjeg načelnika općine, ali i Muharema Mujkića, Eneza Mustića, Šukriju Karabegovića, Hatiđu Ćustić, Šukriju Ćustić, Smaju Hatića, Šefika Begića, Bajrama Redžepija, Nasku Jahijevića, Sevdu Veletanlića, Hasana Delića, Rolana Berberovića, Huseina Hotića, Feđu Berberovića, Samira Dizdarevića, Šefika Dedića, te Lazu Kovačevića, Srbina koji je stao u odbranu svojih komšija Bošnjaka. Te večeri pritvoreno je i maltretirano na desetine uglednih Novljana, a sutradan, njih 1700 završilo je u logoru na stadionu nogometnog kluba „Sloboda“.

O prognaničkom konvoju, najvećem u proteklom svirepom i krvavom ratu, već smo govorili. Nakon toga stravu i užas, te najsvirepija mućenja, a potom ubistva, pretrpjeli su Džafer Kapetanović, potpredsjednik SDA, Rešad Berberović, sekretar SDA, Ismet Muslimović, član užek rukovodstva SDA, te Hasan Isaković, Abdulah Huzeirović, Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Razim Grudić... kojima se gubi svaki trag. 536 Bošnjaka ubijenih i nestalih u gradu gdje se ljube Una i Sana. Ubijeni su ljudi samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su kuće, ubijen je grad.

Za ubistva naših ljudi, naših kuća, naših rijeka, mahala i sokaka, našeg grada NAJODGOVORNIJI su, osim izvršilaca, pljačkaša, zlotvora, mučitelja, krvnika:
- Radomir Pašić, tadašnji predsjednik SO i SDS-a Bosanski Novi,
- Boro Mikelić, tadašnji direktor Gavrilovića u Petrinji
- Gavro Bogić, direktor Japre,
- Miloš Dejanović, direktor Jedinstva,
- Rade Sekulić, komadant grada,
- Momo Umičević, profesor,
- Momo Gaković profesor,
- Olga Vasić, profesor
- Mile Grbić, kasapin, četnički vojvoda,
- Mirko Dejanović, predsjednik SDS-a,
- te ekipa Radio Bosanskog Novog:
- Predrag Šarac,
- Dragan Bera,
- Snežana Dudić,
- Mile Ris,
- Milan Vujasin,
- Milan Vranešević,
- Mićo Goronja


Odgovorni su jer su vodili i huškali srpski narod i s tim je došlo do smrti 536 Bošnjaka i Hrvata, do osnivanje koncentracionog logora Mlakve s 1700 logoraša, do protjerivanja preko 20 hiljada nesrba s naše općine, do muke i patnji kroz koje je prošlo svo nesrpsko stanovništvo. Mi Novljani razasuti širom svijeta, tražimo i zahtjevamo od svih relevantnih organizacija, institucija i vlasti Bosne i Hercegovine, ali i od Međunarodne zajednice da nam se omogući normalan i održiv povratak našim kućama, u naš grad, u naša sela i zaseoke...

Prvi i prevashodni uvjeti za naš povratak jeste hapšenje i procesuiranje svih ratnih zločina i zločinaca, koji se još uvijek slobodno šeću našim gradom i općinom te ukidanje entiteta i donošenje novog ustava sa centralnom vladom u Sarajevu, i sa jednim zakonom i policijom koji garantuje slobodu i prosparitet svim stanovnicima općine Bosanski Novi, i zakonom koji strogo kažnjava one koji negiraju genocid.

Dio uvoda u knjigu " Priznanje jednog Ekonomskog ubice". Knjiga je autobiografija autora Johna Parkinsa. Knjigu je izdala izdavačka firma B.K. publisher inc. 2004, a postala je jedna od najprodanijih knjiga u Americi.

Ekonomski ubica (EHM-s) je visoko plaćeni profesionalac koji vara države oko cijele zamaljske kugle, u visini od trilion US dolara. Oni crpe novce Svjedske banke (World Bank), US agencija za internacionalni razvoj (USAID), stranih humanitarnih organizacija i sve izljevaju u kofere velikih korporacija i đepove nekoliko bogatih familija koje kontroliraju cijelu planetu i njene prirodne izvore. To sve postižu iz lažnih financijskih reporata, namještenim političkim izborima, isplatama, ucjenjivanjima, skandalima i ubojstvima. Igraju igru koja je stara kao i prva imperija, ali ovaj put gradeči novu imperiju koja je preuzela ogromne strašne dimenzije, tokom ovog vremena kroz globalizaciju.

Profinjenost moderne imperije stavlja Rimske krstaše i Španske konkvizitore u osamnestom i devetnestom stolječu na sramotu. Mi EHM-s smo sposobni, mi smo učili kroz historiju. Mi danas nenosimio sablje. Mi nenosimo oklope i odjeću što nas izdvaja. U zemljama kao Ekvador, Nigeria, Indonezia mi izgledamo kao lokalni školski nastavnici ili vlasnici malih zanatskih radnji. U Wašingtonu i Parizu mi izgledamo kao državni birokrati ili bankari. Izgledamo veoma skromno i normalno. Mi posječujemo razne projekte u izgradnji i tumaramo siromašnim selima. Mi se izjašnjavamo kao nesebični, u lokalnim novinama uvjek govorimo o preljepim humanitarnim zadacima na kojim radimo. Mi pokrivamo stolove državnih sastanaka sa našim raširenim papirima za porast ekonomije i sa financijalnim predikcijama. Mi predajemo na fakultetima o napretku daljne ekonomije. Mi smo uvjek na otvorenom, ustvari tako se predstavljamo i tako nas prihvataju. To sve je naš sistem koji uspješno funkcionira.

Mi rjetko kao posljednje sredstvo koristimo nešto ilegalno, jer sistem je sam od sebe napravljen izgovorom definicije postojanja. Kad nama nešto neide od ruke onda na scenu nastupaju gori od nas, koje mi zovemo "Pomoćnici", osobe koje vode porjekla iz starih imperija. Oni su uvjek tu u sjeni i samo čekaju naš znak. Kad oni stupe na snagu glavešine država bivaju skinute sa pozicija ili ginu u nesretnim udesima. A ako oni ne uspiju završiti posao kao u Afganistanu i Iraku, onda se koristi stari sistem imerjalizma, te se šalju mladi amerikanci da ubijaju i ginu...

Poglavlje iz knjige: HISTORIJA BOŠNJAKA, dr. Mustafa Imamović, Izdavač: Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Sarajevo, 1997. god.

Srpsko-četnički genocid nad Bošnjacima ima duboke korijene. Na jed­noj strani to je ukorijenjena vjerska mržnja i netrpeljivost, a na drugoj želja srpskih ideologa i političara da pod svaku cijenu stvore etnički čistu državnu teritoriju. Stoga su četnici od samog početka rata 1941. pristupili sistematskoj fizičkoj likvidaciji Bošnjaka, odnosno genocidu. To je, kao trajno programsko načelo, izričito formulirano u spisima jednog od glavnih četničkih ideologa, Stevana Moljevića. U članku Homogena Srbija i nekim pismima drugim četničkim ideolozima on piše da zemlju treba "očistiti od svih nesrpskih elemenata". To bi se radilo kažnjavanjem smrću na licu mjesta ili prisilnim raseljavanjem Bošnjaka u Tursku i Albaniju. Sam vođa četničkog pokreta Draža Mihajlović izdao je brojne naredbe svojim potčinjenim komandantima o potrebi uništenja Bošnjaka.

Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihajlovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne (Foča, Čajniče, Goražde, Više­grad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni. Sve je to široke slojeve bošnjačkog naroda stavilo pred nova teška iskušenja. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, u toku rata 1941-45. ubijeno je, odnosno izgubilo život, uglavnom na genocidnoj osnovi, 103.000 Bošnjaka, što čini 8,1 % od očekivanog prirodnog prirasta bošnjačkog stanovništva. Preko udruženja ilmije "El Hidaje" organizirano je prikupljanje dokumentacionog materijala o četničkim i ustaškim pokoljima i zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela i obavještavanje savezničke javnosti o četničkim, ustaškim i njemačkim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom. O tome je izrađen poseban elaborat i tajno upućen u Kairo egipatskom premijeru Nahas-paši. U istu je svrhu jedna bošnjačka delegacija, u kojoj je bio i kasniji reisul-ulema Ibrahim-ef. Fejić, putovala 1943. godine u Rim. Tim je povodom Nahas-paša protestirao kod Britanaca protiv četnika, a preko egipatskog Crvenog polumjeseca "Fuad I" je povedena akcija za pomoć muslimanskom stanovništvu u BiH i Sandža­ku. O tome je opširno pisao Al Ahram u broju od 29. VI 1944. - 8. redžeba 1363. godine.

Odbor narodnog spasa je konstituiran na skupu održanom u Sarajevu 26. VIII 1942. godine. Među 48 članova Odbora, pored ostalih, bili su Edhem Mulabdić, književnik, Mustafa Softić, gradonačelnik Sarajeva, Me­hmed Handžić, predsjednik udruženja ilmije "El-Hidaje", zatim ugledni sarajevski advokati dr. Jusuf Tanović i dr. Zaim Šarac, hafiz Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, dr. Asim Musakadić, gradski fizikus, te dr. Vejsil Bičakčić, poznati sarajevski ljekar. Od bivših političara u Odbor su ušli dr. Šefkija Behmen, jedan od prvaka JMO, te dr. Hamdija Karamehmedović, ljekar i jedan od doajena bošnjačke politike. Na čelu Odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić, tadašnji naibu-reis, dok je Odbor stvarno vodio Uzeir-aga Hadžihasanović, čuveni sarajevski trgovac i bivši senator. Hadžihasanović je tada bio prva ličnost bošnjačke protivustaške politike. Nijemci su držali da on među Bošnjacima važi kao "jedini pravi nasljednik Mehmeda Spahe". U objavi Odbora narodnog spasa se ističe da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio "red i mir", kroz "zajedničku suradnju cijelog žiteljstva Bosne i Hercegovine, te potpunu slogu muslimana, pravoslavnih i katolika". To je značilo, kako je ocijenila Ustaška nadzorna služba u jednom izvještaju od 11. IX 1942, da Odbor narodnog spasa ustvari traži "autonomiju Bosne".

Ustaške vlasti su općenito smatrale da bošnjački autonomistički pokret predstavlja najveću unutrašnju opasnost za NDH. One su u tom smislu veoma podozrijevale od političkog aktiviranja organizacije Mladih musli­mana, posebno u vrijeme regrutiranja "Handžar-divizije". Prema jednom izvještaju Ustaške nadzorne službe od 14. X 1944. samo u Sarajevu Mladi muslimani već imaju oko 400 pušaka, koje su sve "njemačkog porijekla". Po tom izvještaju naoružavanje Mladih muslimana u direktnoj je funkciji realizacije ideje autonomije Bosne.

Korijeni međusobnog hrvatsko-srpskog genocida i njihovog obostranog istrebljivanja Bošnjaka leže u tradiciji balkanskih vlastodržačkih krugova da tim putem stvaraju etnički čiste teritorije. U tom cilju su četnici Draže Mihajlovića izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim sta­novništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bošnjaci na području Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Neve­sinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj neviđeni genocid nad Bošnjacima odnio je na desetine hiljada života. Od svog teškog poraza na Prenju početkom 1943, koji su im nanijeli Titovi partizani, četnici su se medusobno zavadili, pa su Bošnjake manje napadali.

Borba protiv genocida

Onaj dio bošnjačkog građanstva koji nije prihvatio NDH i njenu politiku, težeći izdvajanju Bosne i Hercegovine iz njenog sastava, smatrao je da se u svim ugroženim područjima Bošnjaci moraju naoružati i sami braniti. Tako je u mnogim krajevirna, posebno na selu, došlo do stvaranja i naoru­žavanja "muslimanske milicije", koja je štitila svoje selo od mogućeg čet­ničkog napada, a u pojedinim slučajevima učestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. U stvarnosti je najveći dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943, pristupio partizanima. To je osobito bio slučaj sa najvećom takvom formacijom "Hadžiefendića legijom", koju je u tuzlanskom kraju formirao trgovac i rezervni major (bojnik) Muhamed-aga Hadžiefendić. Svih 5.000-6.000 njezinih pripadnika su u oktobru 1943. prešli u partizane. U početku su spomenuti građanski krugovi računali s ovom milicijom kao svojim vojnim osloncem pri eventualnim kasnijim političkim pregovorima o budućnosti Bosne i Hercegovine, nakon pobjede saveznika. Oni su počet­kom novembra 1942. zatražili od Nijemaca oružje za ovu miliciju da bi se uspješnije mogla braniti od četnika.

Istovremeno su zatražili da se Bosna i Hercegovina, osim dijela ju­gozapadne Bosne i dijela Hercegovine, privremeno, formalno u okviru NDH, organizira kao posebna političko-administrativna jedinica pod nazivom "Žu­pa Bosna", koja bi bila pod direktnim njemačkim protektoratom. Postojeća "muslimanska milicija" bi prerasla u "bosansku stražu", kao oružanu snagu te župe. Naoružanje, opremanje i obuku te "bosanske straže" preuzela bi njemačka armija. Ovaj zahtjev je u biti predstavljao pokušaj određenih bošnjačkih građanskih krugova da u datim okolnostima Bosnu i Hercegovinu faktički izdvoje iz sastava NDH. Istovjetna i vremenski koordinirana politička akcija vođena je u Hercegovini. Kako je Hercegovina spadala u italijansku okupacionu zonu, cijela je akcija bila usmjerena prema Rimu. U njoj je direktno učestvovao hafiz Omer-ef. Džabić, hercegovački muftija, po nekim navodima kasnije aktivni saradnik NOP-a.

Nijemci su to iskoristili tako da se od Bošnjaka iz BiH formira jedna SS-divizija. Džafer Kulenović, Hakija Hadžić i ustaške vlasti općenito su bili protiv ove ideje, smatrajući da je neodrživo da se podanici NDH regrutiraju u jednu stranu vojnu formaciju. Nijemci su, bez obzira na to, vršili pripreme za osnivanje te divizije. Oni su u tu akciju uključili i velikog palestinskog muftiju El-Huseinija, koji je posjetio Sarajevo i Banju Luku, agitirajući regrutaciju za diviziju. Neki bošnjački političari su smatrali da će preko velikog muftije postići određene rezultate u pogledu zaštite od četnika i općenito svojih širih političkih ciljeva vezanih za autonomiju BiH. Tokom 1943. divizija je regrutirana i upućena na obuku u Francusku. U jednom bataljonu stacioniranom u gradu Villefrancheu izbila je tokom obuke pobuna, koju su Nijemci krvavo ugušili. Po završetku obuke divizija se vratila u BiH i borila protiv NOP-a. Tokom 1944. praktično se raspala, a znatan dio njenih pripadnika se predao partizanima. Istovremeno i znatan dio pripadnika "muslimanske milicije" prilazi NOP-u i stupa u partizanske jedinice, bez obzira na činjenicu što su partizani ranije nastojali svim sredstvima da je razoružaju. Poslije "Hadžiefendićeve legije", najbrojnija i najpoznatija takva milicija bila je tzv. "Huskina vojska", koja je brojala oko 4.000 naoružanih ljudi, pod komandom Huske Miljkovića koja je djelovala na području Cazinske krajine. Prelaskom u partizane ova je milicija dobila naziv Unska operativna grupa.

Putern "Handžar- divizije" veliki dio bošnjačke gradske, a posebno seoske mladeži je izbjegavao prisilnu regrutaciju u ustaške postrojbe. Stvaranje "Handžar-divizije" palo je u vrijeme kada su vlasti NDH svim sredstvima nastojale bošnjačkoj sirotinji, posebno muhadžirima, silom navući crne us­taške uniforme i tako Bošnjake uvesti u svoju zločinačku politiku i time ih komprornitirati. Odlaskom u "Handžar-diviziju", koja je bila sastavni dio njemačke oružane sile (Wehrmachta), znatan broj bošnjačkih mladića se na svoj način spasio. Masovnim prelaskom u partizane tokom 1944. mnogi bivši pripadnci "Handžar-divizije" su se ponijeli časno i patriotski i stekli punopravan status boraca NOR-a. Bila je to zasluga svih antifašista i bosan­skih patriota.

Od početka ustanka stupio je u partizanske jedinice jedan broj Bošnjaka. Neki od njih su se od početka nalazili na odgovornim vojnim i političkim dužnostima, a skoro 50 Bošnjaka je proglašeno narodnim herojima. U mnogim gradovima, posebno u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci itd. velik broj građana Bošnjaka uključio se od početka okupacije u ilegalni rad, sudjelujući na taj način aktivno u razvitku NOP-a. Odmah po izbijanju ustanka 1941. osnovana je na Romaniji, u selu Šatorovićima kod Rogatice, muslimanska partizanska četa pod komandom Muje Hodžića, koja je ubrzo prerasla u bataljon. Uz Bošnjake iz rogatičkog i Bošnjaci iz fočanskog i prozorskog kraja, zatim iz dijelova Sandžaka, Mostara, Banje Luke, Sarajeva, Tuzle, Bihaća i Zenice stupili su na početku ustanka u nešto većem broju u partizanske jedinice. Pri raznim partizanskim odredima - kalinovačkom, južnohercegovačkom i krajiškom formiraju se muslimanske čete i bataljoni. Tokom 1941-42. osnovani su Konjički partizanski bataljon, poznat kao Mostarski bataljon, partizanska četa "Mustafa Golubić" Južnohercegovačkog NOP-odreda, Prozorska partizanska četa, kasnije bataljon, "Muslimanski vod iz Dživara" kod Trebinja, Muslimanska četa Zeničkog NOP-bataljona i "Omladinska četa Muslimana iz Orahove" u Drugom krajiškom NOP-odre­du. Do masovnog stupanja Bošnjaka u Narodnooslobodilačku vojsku dolazi početkom druge polovine 1943, posebno u Posavini, oko Tuzle i u Bosanskoj krajini. U Bukviku kod Brčkog je 21. IX 1943. osnovana XVI muslimanska udarna brigada. Velik dio boračkog sastava raznih drugih jedinica NOP činili su Bošnjaci iz cijele BiH, Sandžaka, Plava itd. Priliv boraca Bošnjaka u partizanske jedinice osobito se povećao nakon oslobađanja Tuzle 2. X 1943. godine. Krajem 1943. i početkom 1944. Bošnjaci Cazinske krajine masovno ulaze u NOV. Još 28. XII 1942. u Cazinu je osnovana 8. krajiška (musli­manska) brigada. Tokom 1943-44. na tom se terenu osniva više velikih muslimanskih partizanskih formacija. Prvi je bio cazinski NOP-odred, os­novan 8. IX 1943. godine. Potom je 2. II 1944. osnovan štab naprijed spomenute Unske operativne grupe, koji je rukovodio djejstvima partizanskih jedinica u Cazinskoj krajini. U Velikoj je Kladuši 8. 11 1944. osnovana Prva muslimanska brigada Unske operativne grupe, a samo mjesec dana kasnije i druga brigada iste operativne grupe. Od marta do augusta 1944, u okviru iste operativne grupe, osnovana su još dva NOP-odreda, a 14. V 1944. kod Prozora je osnovana XVII krajiška NOU brigada. Sastav ovih jedinica činili su Bošnjaci ili pretežno Bošnjaci. Ako se tome dodaju brojni Bošnjaci po raznim drugim NOP jedinicama, onda to pokazuje da su Bošnjaci dali velik doprinos antifašističkoj borbi, iz koje je izrasla moderna Evropa i savremeni demokratski svijet. Bošnjaci nemaju razloga da se, kao i drugi narodi koji su učestvovali u borbi protiv fašizma, ne ponose svojim dopri­nosom uspostavljanju demokratskog i slobodnog društva. Za kasnije političke devijacije poretka koji je proizašao iz antifašističke borbe, bošnjački učesnici NOP-a uglavnom ne snose odgovornosti. Naprotiv, i oni sami, a i mnogi drugi Bošnjaci doživjeli su političku i ljudsku degradaciju, neosnovanim napadima i optužbama za nepostojeće politički inkriminirane radnje.

Osnivanjem posebnih bošnjačkih jedinica u okviru NOV rukovodstvo NOP uzimalo je u obzir posebnost njihovog kulturnog i političkog razvitka, iskazujući time u to vrijeme na djelu svoju politiku nacionalne ravno­pravnosti. Ta je politika tada najdosljednije izražena u odluci da se BiH konstituira kao posebna federalna jedinica u okviru nove demokratske i federativne Jugoslavije. U skladu s tim, 25. i 26. XI 1943. u Mrkonjić Gradu je održana osnivačka skupština, odnosno Prvo zasjedanje Zemaljskog an­tifašističkog vije6a narodnog oslobodenja BiH (ZAVNOBiH). Najviše poli­tičko predstavništvo naroda BiH izjasnilo se za federativno uređenje Ju­goslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica, unutar koje će Bošnjaci, zajedno sa Srbima i Hrvatima, živjeti u slobodi, ravnopravnosti i jednakosti. Kako je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a konačno ozakonjena odluka o federativnom uređenju Jugoslavije, to je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944, nizom odluka faktički konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica u novoj Jugoslaviji. Tom prilikom donijeta je i posebna deklaracija o pravima građana BiH, kojom se njenim građanima i narodima, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, pravno osigurava i jamči jednakost i ravnopravnost, koju su oni izvojevali u zajedničkoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Sličnu odluku o ravnopravnosti Bošnjaka donio je i ZAVNO Sandžaka, osnovan 20. XI 1943. u Pljevljima. Njegove su odluke potvrđene od strane ZAVNO Crne Gore i Boke Kotorske na zasjedanju u Kolašinu 14. VII 1944, te na Velikoj antifašističkoj skupštini narodnog oslobođenja Srbije u Beo­gradu 11. XI 1944. godine.

Na svom trećem zasjedanju u oslobođenom Sarajevu, 26-28. IV 1945, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupštinu BiH, a istovremeno je već 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Proces konstituiranja državnosti BiH u tadašnjim uslovima dovršen je donošenjem prvog Ustava NR BiH 31. XII 1946. godine. Time je, kao rezultat narodnooslobodilačke borbe, stvoren državnopravni okvir, koji je Bošnjacima kao cjelini pružao u načelu široke mogućnosti za svestran ekonomski, politički i kulturni razvitak.

Dragi Novljani da smo ostavljeni na milost i nemilost najbolje pokazuju same godine. Znali smo da je Dytonski sporazum nepravedan i nismo poduzeli ništa veliko ili nešto što bi nam pomoglo.O pritisku na naše političare se radi još od samog Deytonskog sporazuma ali ništa! Svi se prave gluhi i niko ne spominje naš grad.Da se prisjetimo pisma iz 1995 koje je Zavičajna Zajednica Bosanski Novi iz Dizeldorfa uputila svjetskim organizacijama kao što su:

Društvo za ugrožene narode
Vlada Savezne Republike Njemačke
Predsjedniku SAD
UNHCR-u
Visokom komesirijatu za izbjeglice
Prjedsedništvu i Vladi Republike Bosne i Hercegovine
Ministarsvu za izbjeglice Republike Bosne i Hercegovine
Okrugu Banjaluka
Izvršnim organima Unsko-Sanskog kantona u Bihaću
Ratnom predsjedništvu opštine Bosanski Novi
Žrtvoslovnom društvu Hrvatske (prof.dr.Zvonimiru Šeparoviću)

Hoćemo organiziran i zajednički povratak u Bosanski Novi,a ne u Novi-grad

Mi znamo da mir nema alternativu.I mi smo za mir.Nikad nismo bili za rat.Ali,mi smo za pravedan mir.Mirovni dogovor koji će jasno i konkretno reći, ko je ko u ovom "ratnom klanju"? I svakom po zaslugama.Ako je Svijet,Amerika već uzela stvar u ruke,i hoće po svaku cjenu da "donesu" mir u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu,da prekine taj suludi,krvavi rat,onda se mora znati ko je žrtva a ko agresor !? Hoće li žrtva u ratu biti i žrtva u miru,kako to slikovito reče Timan Cilh,predjednik Društva za ugrožene narode.

Na našu žalost, to Dejtonski sporazum nije rekao.Što više, prema našim ubjeđivanjima, i ne samo našim,podjelio je Bosnu i Hercegovinu. Federaciji Bosanaca i Hrvata (žrtvama) suprostavio je "srbsku republiku" (agresora i začetnika krvavog rata u BiH).Nisu to nikakva dva entiteta.To su dvije,reklo bi se,čak i tri državice u jednoj BiH,koja bi,ironije li,trebalo funkcionirati kao jedinstvena,međunardno priznata država u svojim povjesnim granicama. Znamo da to neće ići, ili će to ići vrlo-vrlo teško.

Pitamo se zašto se onda ratovalo? Dejtonski sporazum je dakle priznao postojanje "srbske republike".Amnestirao,jer traži amnestiju za sve zločine učinjene u BiH.Verificirao etnička čišćenja u istočnoj i zapadnoj Bosni,u Bosanskoj Posavini.Istina, u sporazumu se navodi,da se svi prognanici i izbjeglice mogu vratiti svojim kućama.Ali, mi to znamo da su to obične floksule,da je to teško ili nemoguće realizirati.Dakle, nema ništa od sigurnosnog povratka svojim kućama.I ne samo to.Podatak da je status Brčkog ostavljen za neka " bolja vremena",daje za pravo onima koji tvrde da je Dejtonski sporazum ostavio veliki broj potencijalnih žarišta,koja lahko mogu dovesti do novog rata.I Sarajevo i Goražde I Mrkonjić Grad i Šipovo spadaju u tu kategoriju.Da li smo na ovaj način ostali bez zavičaja?

Mi vam pišemo ovo pismo,ovu našu predstavku,ovu našu žalopojku, potreseni, žalosni zbog činjenice da je u Dejtonu, a možda i ranije,odlučeno da naš grad Bosanski Novi, Dolina Japre, Bosanska Kostajnica, teritorijalno , admenistrativno pripadnu takozvanoj "srbskoj republici".I moramo vam reći:u gradu Bosanskom Novom,kao i Bosanskoj Kostajnici,te u dolini Japre većinsko stanovništvo je bilo Muslimansko.Tu su još s gotovo 100% Muslimanskog stanovništva prigradska naselja i sela:Gornji Agići,Donji Agići,Hozići,Suhača,Crna Rijeka, Maslovare, Blagaj Japra, Blagaj Rijeka, Buljuk, Prekosanje, Tunjica, Vidorija...

Ali ni to nije važno.Mi smo uvjek željeli,želimo to i sada,da Bosanski Novi bude,ostane multi-vjerski,multi-kulturni grad opština,u kojim će vladati zakoni pravne države,u kojem će se bezbjedno živjeti.

Nažalost,Bosanski Novi grad koji se spominje u pismenim dokumentima još 1280 godine,izgubio je te svoje stoljetne atribute u samo tri i pol posljednje godine.Tačnije,23 jula 1992 godine,kada je izvršen tad najveći egzodus Muslimanskog i Katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini.Naime tog ljetnog ,sparnog četvrtka,preko 10 hiljada Novljana prognano je iz rodnog i voljenog grada.Morali smo,pod pritiskom-naravno-potpisati dokumente da idemo "dobrovoljno" i da sve što imamo ostavljamo njima,srbima,ćetnicima.Prije toga,sličan exsodus desio se i sa Muslimanskim stanovništvom s područja Doline Japre (pripada opštini Bosanski Novi)-a bilo ih je u tom konvoju tuge i užasa,putujući u stočnim vagonima i pješice,preko rijeka,preko šuma,gora i dola - više od pet hiljada.Prije toga pobijeno je na stotine nevinih ljudi,i to samo zato što su Muslimani,porušeno,zapaljeno i opljačkano sve što nije srbsko.

Oni najuporniji i najhrabriji što želješe ostati u svom rodnom zavičaju,morali su birati između života i smrti.Morali su otići.Posljednji prognanički val dogodio se pred samo potpisivanje mirovnog sporazuma.Istina o Bosanskom Novom,UNPROFOR i UNHCR,uz čiju smo pomoć izašli do slobodnih teritorija - znaju.Mi vam pišemo da vas podsjetimo.Na jedno zlo,na ljudsku nepravdu,na tugu...

Prognanici, žitelji bosanskonovske opštine danas žive u zemljama Zapadne Europe,ali i u Americi i u ostalim zemljama svjeta.Najviše ih je ( oko 12 hiljada u Saveznoj Republici Njemačkoj,a mnogo manje u Holandiji, Švedskoj, Austriji, Hrvatskoj, Sloveniji, na teritoriji slobodne Bosne...)

ŠTA ĆE BITI S NAMA ? Ne želimo i ne prihvatamo parcijalni povratak i dalje raseljavanje građana bosanskonovske opštine.Hoćemo povratak u svoj Bosanski Novi,na svoja ognjišta,ali ne sa onim što su nas protjerali,ubijali,silovali,palili,pljačkali...Mi hoćemo u svoj Bosanski Novi,a ne srbski Novi grad.Predlažemo i mogućnost zamjene teritorije,naprimjer da srbi idu u Drvar,jer su tamo i živjeli,a mi u svoj Bosanski Novi.Mi nećemo i ne želimo tuđe,mi samo tražimo, što su srbočetnici na silu prisvojili sebi.I odmah da kažemo.Mi nismo kao oni, što Vi također znate.Nismo ni četnici, ni ratni zločinci.Nismo ubijali, ni pljačkali,ni palili...Mi ni sad ne želimo tuđe kuće, tuđe gradove, tuđa sela.Ali, isto tako ne želimo učiti tuđi jezik, tuđu historiju, tuđu književnost...Mi želimo povratak u svoj Bosanski Novi.U sviju Dolinu Japre.U svoju Bosansku Kostajnicu.Ali u slobodnu i bezbjednu.Tko nam to može garantirati ? Tko nam to može osigurati ? Znamo nitko.Ni NATO.I zato ponavljamo pitanje: ŠTA ĆE BITI S NAMA ?

Jednom smo morali otići.Jednom smo otišli.Nismo željeli.Ali, željeli su oni.A sad bi svjet,opet da se vratimo i da živimo sa njima.S našim Dželatima.Ne vjerujemo u odredbe Dejtonskog sporazuma u kojem se govori o povratku prognanih i izbjeglih,posebno,kao što je slučaj sa nama,čiji su gradovi pripali nekakvoj srbskoj republici.I zato nameće se isto pitanje: ŠTA ĆE BITI S NAMA ???? Molimo , tražimo, zahtjevamo , želimo-odgovor!